Nastavljajući životvornu tradiciju hrvatske, kerempuhovske, grabancijaške i galženjačke vedrine i jedrine, bjelovarski se ČVOR(AK) odvažio na Prvi međunarodni salon karikature, pokazujući time svijetu što Hrvatska može i na takvom događaju ljudskog duha i slobode.

I baš kao što je prije petnaestak godina – usprkos zloduhu jugoslavenstva i socijalizma – humoristični list Čvorak uspio iz Bjelovara okupiti najpoznatija imena hrvatske karikature i humora, te surađivati sa mnogima kojima je karikatura bila suglasje s istinom, tako eto i danas – usuprot ranim razaranjima, zločinu i nasilju – zagonetački Čvor nalazi odgonetku životne zbilje i u njenoj neugasloj i pratilji međunarodnog povjerenja i plemenitosti humora i komike.

A odabirom teme LJUBAV, AH LJUBAV (u njenoj raskriljenosti od hipa zaljubljenosti do metafizičke uznositosti) – u kojoj finim strunama kao da odjekuje baudelaireovsko poimanje karikature bergsonovska ozbiljnost smijeha, kao da se iz daljine vraća erazmovska optimistična humanost, rabelaisovska raspojasanost, cervatesovska čulnost i villonovska razbarušenost, i iz koje nisu otklonjene romantičarske sjene, baš kao ni fromovske opomene, u kojoj je odgovornost kršćanskog darovateljstva, te, zašto ne, lepršavost mogućeg priklona jednom Hovivu, Trezeu, Lassalvyu, Blachonu, Lavilleu, Sineu, Malletu ... – tim, dakle, i takvim odabirom teme, i odzivom na nju, Prvi međunarodni salon karikature ČVORAK '93, rođen u Bjelovaru, postao je srce Hrvatske, njen demokratrski i suvereni otkucaj, postao je i dušom onih koji Hrvatsku i karikaturom vole i raduju joj se.

Iako ne uvijek u visinama, primjerice, jetke puntarićevske duhovitosti ili tamne mihatovljevske misanosti, opterećen tu i tamo ispraznim ilustratorstvom ili pak nacrtanim doumkom – Prvi međunarodni salon karikature ČVORAK '93. obradovao nas je nekolikim svojim svrhama:

1. on je iskrena hrvatska dobrodošlica karikaturistima svijeta da budu s nama ono što jesu: istodobni i realisti i idealisti, i objektivni, i tendenciozni  fantastični;
2. Salon je dokaz, u najprečoj zadaći Hrvatske: mirotvorstvu, zalječenju ratnih strahota i dostignuća moderne državnosti, da Hrvatska i u zagasitosti umije poštovati zdravlje smijeha i uvažavati iskonske vrijednosti humora;
3. On je lijep primjer kako u neovisnoj hrvatskoj i manje sredine, poput ove bjelovarske, mogu marom pregalaštvom pojedinaca koji vjeruju kreativnosti, promicati značajne međunarodne duhovne događaje;
4. Salon je dojmljivo nepristajanje na zlo i mržnju, o je moralni i umjetnički čin osude neljudskog, rušilačkog, svirepog, neciviliziranog i nekulturnog;
5. On je zagovornik uklanjanja raskola unutar čovjeka, a sokovima i energijom smijeha istomišljenik jednostavne čovjekove sreće, dobrote, zadovoljstva i sveprožimajuće – ljubavi.

A onima pak koji su ga omogućili i sudjeluju u njemu, on je i dodatna želja da dogodine preraste u međunarodni festival smijeha, u međunarodni velesajam humora. I to opet tu, u Bjelovaru, u Hrvatskoj.

Neka zato ide sljub ruku i papira u onome što ih prepoznatljivošću karikature čini: u iskričavost, igru i kritičnost, u privlačnost dosjetke i likovnog, britkost ironičnog i odvažnost satire, u matoševsko sučeljavanje tragičnog i komičnog (Tragičnost je komika velikih, a komičnost je tragika malih duša), šibanje opakosti i grč slabosti, ispreplitanje suđenja i praštanja, disharmoniju  dogođenog i nade, u ujevićevski pravorijek (A ima jedna zadnja kritika koju kritičari ne prave, to je kritika humorom), prasak istine, jasnoću i snagu kontrasta, bliskost udaljenog, razumljivost različitim i razgrtanje svakodnevnog ...

Ponovimo stoga, i ovom zgodom, skrb velikih za krhkost ali i stamenost čovjeka: - Nemojmo se, usprkos svemu, zaboravoto smijati!

Zvonimir Puškarić